Branko Ćopić (1915-1984) jedan je od najvoljenijih pisaca posleratne Jugoslavije i veliki pisac za decu. Rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašanima pod planinom Grmečom, u Bosanskoj krajini. Otac mu se zvao Vid a majka Soja. Poreklom su bili iz Like.

Branko Ćopić je poznat i voljen zbog beskrajnog duha, široke duše i ljubavi i za dete i čoveka. Branko je šaljiv pisac ali i ozbiljan kovač jezika, koji je sačuvao i najlepše u književnosti predstavio govor i duh Krajišnika.

Branka će najlepše opisati sam Branko Ćopić, njegovim rečima:

Rodio sam se 1915. u selu Hašanima, pod planinom Grmečom, u Bosanskoj krajini. Roditelji su mi bili zemljoradnici. Rođen sam, dakle, početkom prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vosci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili u stvari jedan protiv drugoga. Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čahure, i čuo prve ratne priče.

Kad mi je bilo četiri godine, umre mi otac. Tako, zajedno s mlađim bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže. Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao je dosta i svojih doživljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske večeri često pričao do duboko u noć. Da bismo ga odobrovoljili za pričanje, čistili smo mu cipele, prali noge i češali ga po leđima. Tako se, zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake, čarobnjake, ratnike.

Djed me vodio da zajedno čuvamo ovce. Trčkarajući sa njim oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode. O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje znao i umio. Tako mi je, na primjer, na moje pitanje o nebu odgovorio: „Nebo je vezano za zemlju kukama i lancima.”

Kad sam ga pitao da li bi se mjesec mogao dohvatiti kad stane na ivicu brijega, on mi je sasvim ozbiljno odgovorio da bi to bilo moguće. Tada sam ja načinio svoj prvi plan za osvajanje mjeseca: jedne večeri, kradom, otići ću na vrh brijega, popeti se na najviše drvo i dokučiti mjesec dugačkim grabuljama našeg komšije Laze Ugarčine. Moj plan se nije ostvario u prvom redu zbog toga što sam bio velika strašljivica pa uveče nisam smio da iziđem ni u dvorište, a kamoli da se popnem na brijeg.

Kad sam već bio u šestoj godini, dali su mi da čuvam jaganjce. Bio je to lak i zanimljiv posao, osobito ako je lijep dan i ako se u blizini nađe još koje čobanče. Onda smo se igrali, tražili ptičja jaja, zidali kule, brali jagode i pečurke. Često bismo u igri zaboravili na svoje stado i ono bi se začas našlo u tuđem žitu. Ako bi to spazio seoski poljar, čuvar usjeva, nadigao bi grdnu viku i pojurio da nas bije ili bi nas tužio roditeljima pa je bilo batina kao kiše. Naročito sam dobro zapamtio jednog starog poljara koji je volio rakiju, i prema njemu sam kasnije radio lik seoskog poljara i partizanskog kuvara čiča Lijana, glavnog junaka mojih ratnih romana za djecu.

Prvi veliki i prelomni događaj u mom životu bio je polazak u osnovnu školu. Stariji u selu uvijek su nas plašili školom. Čim nešto skriviš, već ti prijete: „Ček', ček', poći ćeš ti u školu, pa će ti učiteljica oderati kožu s leđa, a pop će ti odsjeći jezik.”

Naravno, nisam se usudio da sam odem do škole. Odveo me je djed Rade i uz put mi obećao: „Ne boj se ti ništa, idi slobodno u razred, a ja ću te čekati iza živice. Ako dođe do boja, ti samo viči i eto mene odmah.” U školi su me čekala razna iznenađenja. Razred pun slika. Ovdje zec, tamo vuk, onamo zmija, pa medvjed, lav, kamila. I lijepo i strašno. Da nije ostale djece, ne bih ti se ja, majci, sam usudio da zavirim u razred. Na ormanu, pokraj table, ugledah globus i šapatom pitam svog druga iz klupe šta je ono. „Bostan”, kaže on.

Kad je nas, prvake, učiteljica stala ispitivati kako je kome ime i prezime, ja kazah svoje ime, ali kako mi je prezime — nisam znao. „Molim, on se zove Ćopić!”, pomože mi jedan đak iz drugog razreda. „Zoveš li se Ćopić?”, pita učiteljica. „Ne zovem” kažem ja. „Naša se kuća zove kuća Ćopića, i ovce i goveda zovu se Ćopića, i njiva…” Ipak, brzo sam se navikao na školu i zavolio. Tu je bilo toliko novih drugova, igara, trke u školu, iz škole. Naučio sam od đaka i razne podvale i smicalice i, naravno, najprije sam ih oprobao na svom djedu.

Učiteljica nam je bila stroga i znala je išibati prutom nemirna đaka i neznalicu. Zbog toga se jedna grupa đaka odmetnu od škole pa su ujutru odlazili u jedan veliki gaj i tu se krili čitav dan, sve dok se ne bi završila nastava, a onda su se vraćali kući kao da tobož idu iz škole. U tome gaju načinili su čitav logor: kolibu, ognjište itd. Jednoga dana saznade se za taj logor pa ga seljaci, pod komandom strica Nidže, opkoliše, zauzeše na juriš, a odmetnike pohvataše i odvedoše u školu, To je bio slavan događaj, o kome se dugo pričalo. Pojedine junake iz toga đačkog hajdučkog logora i njihove podvige opisao sam kasnije u romanu „Orlovi rano lete" slikajući Prokin gaj i dječake iz Jovančetove družine. U osnovioj školi došao sam i do prvih knjiga. Istina, bilo ih je vrlo malo, ali svaku sam zapamtio.

Duga je to priča kako sam naučio da čitam ćirilicu još prije polaska u osnovnu školu, pa kako sam pronašao u nekom sanduku jednu knjigu narodnih pjesama, pa kako sam se neobično uzbudio čitajući je, pa kako je djed mislio da sam se razbolio zato šta sam bio sav uplakan, pa kako... Dakle, da mnogo ne duljim, ta pjesmarica je bila prva knjiga koja mi je dospjela u ruke. U školi sam, tek negdje u trećem razredu, kupio od učiteljice knjigu „Miguel Servantes". Za nju sam iskamčio s velikom mukom dva dinara od strica Nidže. (Djed mi je već bio umro.) U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa i štampano nekoliko odlomaka iz njegovog romana „Don Kihot". Sljedeća pročitana knjiga bila je „Doživljaji jednog vuka", zatim „Doživljaji jedne kornjače." Sve su bile lijepo ukrašene.

Čitajući te knjige, bio sam tako uzbuđen i zanesen, tako razigrane mašte da sam sve ono što sam pročitao zamišljao življe nego stvarni svijet oko sebe. Preda mnom su se otkrivali novi nepoznati krajevi, ljudi, životinje. Sve mi se činilo ljepše, bolje i čudesnije nego u običnom životu. Jednom je neki moj dalji rođak dobio na lutriji paket knjiga. Znajući kako on voli kruške, ja mu odnesem punu svoju školsku torbu krušaka, a on mi, za uzvrat, pokloni dvije knjige: zbirku narodnih priča i zbirku priča engleskog pisca Oskara Vajlda. Kako je taj rođak živio u jednom dosta udaljenom selu, tom prilikom preduzeo sam i svoje dotada najveće samostalno putovanje. Na dva-tri mjesta umalo me ne ujedoše psi, ali se ipak sve dobro svršilo: i ja i knjige čitavi stigosmo kući.

Veliki prelom u mom životu nastao je onih dana kad sam prvi put u životu ostavio rodnu kuću i svoj zavičaj i otišao u Bihać, u gimnaziju. Nastanio sam se u jednom đačkom internatu. Prvih dana svake sam noći plakao tugujući za majkom, za kućom, za svojim selom. Činilo mi se da više nikad neću vidjeti rodne Hašane, da nikad više neću loviti ribu u rječici Japri, slušati brujanje malog mlina, ni poigrati se s bratom, sestrom i svojim negdašnjim drugovima. Mnogo godina kasnije te uspomene na djetinjstvo pomenuo sam u knjizi „Deda Trišin mlin":

„Čim oči sklopim, ja odmah vidim
i potok Japru, i vrba red,
evo i mlina prepunog lupe
i pred njim Triša, starina sed..."

U Bihaću su me čekala nova poznanstva, nova saznanja i doživljaji. Evo najprije novih drugova iz svih okolnih gradova i sela, pa i iz drugih krajeva. Čim smo se malo upoznali i zbližili, najprije smo jedni drugima doznali nadimke ili smo ih na licu mjesta izmislili. Sjećam se i danas nekih: Strunjo, Snašica, Čukan, Kravica, Baja-Bajazit, Krakija, Šuckor. Najduži nadimak imao je neki naš kolega Vid, koga su zvali „Simon Fite, trgovina pite". Nadimke su, također, imali i naši profesori, poslužitelji, policajci itd. Jedan od mojih nerazdvojnih drugova, s kojim sam inače najviše ratovao i ja i ostali, bio je moj dalji komšija ispod Grmeča, Dušan Divjak. I njega i te nezaboravne dane i doživljaje dobrim dijelom opisao sam u svom romanu za djecu „Magareće godine".

Da imam smisla za pisanje, to sam najprije čuo od svog nastavnika srpskohrvatskog jezika. Donese on jednog dana u razred naše đačke sveske s ispravljenim zadacima, spusti ih na sto i ozbiljno upita: „Koji je to među vama Branko Bopić?” Meni se odsjekoše noge. Gotov sam, pomislih, sigurno me je neko tužio zbog mog „lajanja". Lagano ustadoh i promucah: „Molim, to sam ja.” „Napisao si vrlo dobar zadatak!” grmnu on, a ja od velikog iznenađenja i olakšanja — coc! — ponovo sjedoh u klupu, opet mi se noge podsjekoše. Tih godina pročitao sam čitav niz odabranih knjiga koje su mi preporučili moji nastavnici. Gotovo isto toliko pročitao sam i raznih drugih knjiga koje su mi slučajno do ruku došle. Među njima je bilo dosta petparačke književnosti, ali ja sam i to halapljivo gutao. Čak mi se ponekad činilo da su te knjige bolje od one prave, umjetničke literature, a tek sam kasnije počeo uočavati razliku između njih. U prvom razredu gimnazije napisao sam i svoju prvu pjesmu. Jednog dana, poslije obilne kiše, ja se sklonim u ćošak učionice i počeh da pišem pjesmu o minuloj kiši:

„Nad gradom se oblak vije,
iz oblaka kiša lije"...

Poslije te pjesmice počeo sam da pišem pjesme u prozi, jer mi je to, čini mi se, lakše išlo od ruke. Prvu štampanu stvar, jedan kratak prozni sastav, objavio sam 1928. u omladinskom časopisu „Venac". Bio sam tada u četvrtom razredu gimnazije, imao sam gotovo četrnaest godina. Po završetku niže gimnazije upisao sam učiteljsku školu u Banjoj Luci. Opet sam se nastanio u internatu. U tome novom internatu, među starijim i odraslijim drugovima, bilo je mnogo življe i zanimljivije. Tu je već bilo više đaka koji su pisali i štampali pjesme i priče. Osim toga, u internatu je izlazio, u jednom primjerku, pisan rukom, nedeljni humoristički list „Zembilj", a u našem razredu, u školi, sličan list pod naslovom „Ogledalo". Naše „Ogledalo" bilo je još i ukrašeno, i to čak i slikama u boji. Radio ih je naš razredni kolega, današnji akademski slikar Miloš Bajić. Naravno, ja sam bio revnostan saradnik oba lista. Objavljivao sam u njima šaljive pjesmice, anegdote i člančiće. Mnogi su mi zbog toga prijetili batinama, a naročito moj stari drug još iz niže gimnazije, Dušan Divjak, svojeglavi De-De-Ha iz „Magarećih godina".

Sjećam se kako mi je teško polazilo za rukom da „sastavim" svoju prvu priču. Opisi prirode u samoj priči išli su mi glatko, jer sam njene ljepote osjećao još iz dana djetinjstva, ali nisam poznavao ljude, nisam još počinjao da ih ozbiljnije posmatram. Tek onda kad se kod mene probudilo življe interesovanje za ljude oko mene i za njihov život, i moje je pričanje postalo tečnije i uvjerljivije.
Tih godina naročito su mi bili prirasli za srce od naših pisaca ogorčeni buntovnik Cankar i snažni revolucionar Krleža, a od stranih pisaca Maksim Gorki, veliki i neumorni čovjekoljubac. Po završetku učiteljske škole upisao sam se na Filozofski fakultet u Beogradu. Tada počinjem ozbiljno da se bavim književnim radom. Tokom četiri godine studija redovno sam objavljivao u dnevnom listu „Politici" kratke priče iz života krajiških seljaka. Jedan dio tih priča objavio sam prije rata u zbirkama „Pod Grmečom", „Borci i bjegunci" i „Planinci". U tim svojim pričama opisivao sam ljude svoga kraja koje pamtim još od najranijeg djetinjstva: svog djeda, majku, komšije, seoske sluge, prosjake, skitnice, vračare, Cigane-mečkare, pelivane, drvosječe, ugljare, lažove, kradljivce, sanjare, zanesene i tužne dječake. Šaren je i zanimljiv bio taj svijet mojih junaka.
Naučili moji seljaci da ih, kažu, „mećem u novine", pa mi neki prijete, drugi se smiju, a neki se, opet, ućute kad me vide i sve šapuću: „Ne govori ništa pred njim jer će te odmah metnuti u novine, pa puče grdna bruka!” „Motikom bi njega trebalo negdje iz mraka”, preporučivao je poneko. Tokom studija počeo sam da pišem i priče za djecu. Opisivao sam doživljaje raznih životinja, sve od leptirova pa do medvjeda. Te priče objavljene su u knjizi „U svetu medveda i leptirova".

Godine 1941. otišao sam u partizane i tamo ostao sve do oslobođenja radeći, uglavnom, na kulturno-prosvjetnom radu. Tokom čitave narodnooslobodilačke borbe trudio sam se da što više vidim, čujem i zapamtim od svega onoga što se oko mene događalo tih slavnih dana. Gledao sam svoje školske drugove, komšije i poznanike, dojučerašnje čobane, seljake, radnike i đake kako preko noći izrastaju u ratnike, heroje i u komandante narodne vojske. Gledao sam našu raspjevanu mladost kako se bori i gine za slobodu rodne grude, za spas čovječanstva od fašističkog mraka i ropstva.

Vidio sam toliko bitaka, upoznao bezbroj smjelih boraca, heroja, delija, plemenitih ljudi, požrtvovanih majki, slavnih mitraljezaca, bombaša, kurira, partizanskih kuvara, minera, konjovodaca. Jednoga dana, u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, upoznao sam i jednog neobičnog mitraljesca prema kome sam, kasnije, obrađivao lik svog junaka Nikoletine Bursaća.

Poslije oslobođenja Beograda postao sam prvi urednik dječjeg lista „Pioniri“ i taj sam posao radio više godina. Živim u Beogradu i bavim se književnim radom. U godinama poslije oslobođenja napisao sam veći broj knjiga, pretežno s motivima iz rata. Napisao sam dosad romane „Prolom", „Gluvi barut", i „Ne tuguj, bronzana stražo". Zatim zbirke pripovjedaka „Rosa na bajonetima", „Surova škola", „Ljubav i smrt“, „Doživljaji Nikoletine Bursaća", „Gorki med", „Sveti magarac", „Ljudi s repom" i zbirke pjesama „Ognjeno rađanje domovine" i „Ratnikovo proljeće".

Za djecu sam napisao romane „Orlovi rano lete", „Slavno vojevanje", „Bitka u Zlatnoj dolini" i „Magareće godine", zatim zbirke priča „Priče partizanke", „Vratolomne priče", „Priče ispod zmajevih krila" i „Doživljaji mačka Toše", a od zbirki pjesama „Čarobna šuma", „Armija, odbrana tvoja", „Parizanske tužne bajke", „Večernje priče", „Deda Trišin mlin" i „Nestašni dječaci".

-------

Mala biblioteka je objavila igranu knjigu „Ježeva kućica”, knjigu „Magareće godine”, i priče „Doživljaji mačka Toše”.